ISTRAŽIVAČI DUHA – knjiga

Ideja da je moje tijelo kuća u kojoj živi osam stanara, osam prijatelja, totalno različitih karaktera i naoko nespojivih cimera koji pak svi rade za isti cilj i moje dobro i da sam ja odgovorna za njih i svoju „kuću“, otvorila mi je novi pogled na svijet čakri i način kako doživljavam sebe i svoju ulogu u svom zdravlju i blagostanju.

Kao napredni student učenja Joe Dispenze i dugogodišnji meditator koja obožavam meditacije u kojima posvećujemo pažnju energetskim centrima, ova mi je prekrasna pripovijetka dala svježu percepciju i veće razumijevanje čak i suosjećanje prema tim osobitim i strastvenim silama u sebi a moje meditacije pretvorila u zabavne avanture i pomakla ih u novo i nepoznato.

Ana je učiteljica koja doista organski razumije ovo učenje, živi ga i na jedan lak i zaigran način piše tako da čitatelj nema dojam da uči kompleksno gradivo već uživa u uzbudljivoj avanturi  na koju kreće i sam.

Uživala sam čitati, prevoditi i otkrivati njezin i na koncu svoj svijet energetskih centara ili čakri i veselim se biti dijelom putovanja ove knjige do svih koji žele više – znanja, razumijevanja, igre, mističnih iskustava i inspiracije.

                                                                                                Anđa Marić

Istraživače duha napisala sam s tom željom, sa željom da svatko bolje upozna sebe, svoja uvjerenja, obrasce razmišljanja i funkcioniranja. Sve to s namjerom da potaknem rast i razvoj svijesti u čitatelju kako bi za sebe i svoje bližnje ostvario kvalitetnije provedeno vrijeme u tijelu ovdje na kugli Zemaljskoj.

Svatko od nas ima svoju misiju i razlog zbog kojeg postoji. Os srca vam želim da ga pronađete jer smisao života je jedino istinsko gorivo koje nas gura da budemo bolji i uspješniji ljudi.

Knjiga je dostupna u ON LINE  verziji po cijeni od 13 eura 

Knjigu možete kupiti prijavom ovdje

Prilikom kupnje ON LINE knjige zaprimit će te  PDF verziju knjige.

“…Stajala pred bijelim vratima neke nepoznate kuće. Ogledavala sam se oko sebe. Veliko dvorište odisalo je zapuštenom atmosferom. Trava je dosezala visinu koljena, a drvena ograda koja je opasavala dvorište, opasno se nakrivila i tiho stenjala na povjetarcu.
– Nekad je bila bijela. – pomislila sam u sebi promatrajući ostatke boje na pokojoj cijeloj letvici. Vratila sam pogled na kuću i napravila dva koraka unazad. Izgledala je zapušteno, ali ne i napušteno pošto su iz nje bili jasno čujni glasovi. Vrata  su se naglo otvorila i kroz njih je prošlo dvoje ljudi svađajući se. Pri tome uopće nisu primijetili moju prisutnost. Okrenula sam se za njima i promatrala taj prizor.
Visoka, mršava žena brzim se hodom približavala vratima ograde dok ju je mlađi muškarac pokušavao primiti za podlakticu.
– Ne zanima me Nuvola! – ženski lik se tako naglo okrenuo prema muškarcu da je ovaj nesvjesno povukao ruku i ustuknuo jedan korak unazad.
– Ali Igolide slušaj me – muškarac je pokušavao nešto reći ljutoj ženi, ali ona se samo okrenula i brzim pokretom ruke otvorila viseća vrata koja su od jada tiho zacvilila i zalupila se za njom.
Muškarac se snuždeno vraćao prema ulaznim vratima gotovo me niti ne primjećujući.
– Oprostite… – moj pokušaj uspostavljanja komunikacije propao je pri prvom pokušaju.
– Void! – viknuo je muškarac dok je prolazio kroz vrata. – Stigla je Peneliti.
Ušao je u kuću i izgubio se tami prostorije.
Nakon kraćeg vremena na vratima se pojavio sitan, prosjedi muškarac. Djelovao je umorno. Pružio mi je ruku.

– Void, drago mi je što se napokon srećemo Peneliti. – stisak njegove ruke bio je mlak i bez energije.

– Uđi, molim te. – odškrinuo je vrata i rukom mi pokazao prema unutrašnjosti kuće.
Zakoračila sam pokušavajući priviknuti oči na polumrak. Prostorija je bila široka. Protezala se u velikom poluluku odajući nekadašnji sjaj. Ispred mene stajalo je veliko, kićeno stubište na kojem je bio prljavo crveni tepih. Zidovi su bili visoki, ukrašeni nekakvim simbolima koje nisam raspoznavala. Boja se ljuštila na svakom koraku. Ponegdje su se vidjele žute mrlje od vode koja se očito mjestimično slijevala za vrijeme kiše. – Krov prokišnjava. – promislila sam kratko. Nisam se mogla načuditi da netko doista živi u toliko lošim uvjetima.
– Kuća je lijepa, ali ne mogu se oteti dojmu da je vrlo zapuštena. – prokomentirala sam na glas i okrenula se prema Voidu.

– Da, nažalost je tako. Nije te doista dugo bilo da se pobrineš za nju. – kratko se naklonio i krenuo se uspinjati stepenicama.
– Mene? – šokirala sam se njegovom rečenicom….”