logo

Select Sidearea

Populate the sidearea with useful widgets. It’s simple to add images, categories, latest post, social media icon links, tag clouds, and more.
hello@youremail.com
+1234567890

Kako je mašta dovela bebu na ovaj svijet

Stvaranje novog života bilo u mašti bilo na javi uvijek rezultira novim životom

Kako je mašta dovela bebu na ovaj svijet

Jedna uspješna priča

Nadam se da će vas ova priča potaknuti da doista povjerujete da sve postoji unutar vas.

Da ništa nije zapisano u kamenu te da je sve što je naizgled opipljiva činjenica, rođeno iz mašte.

***

Jedno od prvih pisama napisala sam jednoj mladoj ženi koja mi se obratila zbog toga što nije mogla ostati trudna. Njene riječi bile su da je isprobala sve što se isprobati dalo i da je jednostavno odlučila odustati.

U tom je periodu od jedne prijateljice čula da postoji netko tko piše neka čudna pisma. Kako joj prijateljica nije točno znala objasniti kakva su to pisma, obratila se direktno meni.

Objasnila sam joj kako cijela ideja funkcionira i odlučila ju je isprobati.

 

Pismo

U daljnjem tekstu prenosim vam gotovo kompletno pismo.

Zbog zaštite privatnosti, dio pisma nije objavljen.

 

 ” U prostoriji je vruće i miriši na svježe oprane plahte. Žmirim. Sakupljam posljednje atome snage, dok tonem u novi val koji me odnosi daleko u svijet na granici sna i jave. Vručina i pritisak slijevaju mi se niz leđa u trbuh i bedra. Udišem gusti zrak, dok mi se u svijesti vrte tisuće spirala iskričavih boja. Bol me vraća u sadašnjost, tijelo se grči, znojne ruke kližu mi se po koljenima. Iz pozadine čujem glas babice: – Ne još, još malo, nemojte još tiskati!

Vrištim u sebi, pa onda na glas.

Osjećam kako novi život pulsira na tankoj granici između mene i ostatka svijeta. Gotovo nesvjesna spuštam se na koljena i rukama upirem u pod. Dlanovi me peku do mjere da jedva mogu izdržati.

– Kako smiješno! – pomislim si. – Na vrhuncu trudova, a peku me dlanovi! – hvata me neki pomalo histerični smijeh dok mi se kosa lijepi za lice.

Iz smijeha prelazim u trud. Stišćem zube.

– Isuse, ne mogu više! – plačem negdje duboko u sebi. – Molim te neka izađe, sad! Molim te sad, sad sam spremna. Daj mi snage! – osjećam kako mi koljena klecaju, a ruke popuštaju.

Čujem babicu kako govori: – Vrijeme je, osjećam glavicu. Tiskaj!

Trud nadire, poput atomske bombe koja se širi kroz cijelo moje tijelo.

Tijelo počinje samo tiskati, nemam više kontrolu nad njim. Osjećam vatru koja gori u cijelom mojem međunožju i penje se kroz bedra u leđa, posrćem, osjećam život kako izlazi iz mene. Udišem. Novi život ulazi u mene kroz usta. Odjednom osjećam ritam rađanja. Nestajem u crnilu svijesti koja se rasprskava svukud oko mene.

Letim. Nema boli, nema ničega. Samo mir. Lakoća.

Glas babice priziva me natrag u ovu realnost.

-Tiskaj, sad! – viče dok nova atomska bomba prolazi kroz mene. – Evo je… – babica šapatom svjedoči rođenju novog života. 

Plačem. Treperim. Drhtim.

Ja sam mama

Okrećem se. Žena iza mene u rukama drži malo biće, koje djeluje još pomalo uspavano. Bijelo i ružičasto istovremeno. Spuštam se na pod postrance. Naslanjam leđa na mekani jastuk, dok mi cijelo tijelo pulsira.

Dodaje mi moju kćer. Ruke mi se tresu. Babica mi pomaže, dok ja držim svoju ljubav. Tako je topla, tako je mirisna.

Čujem njezin plač po prvi put. Smiješim se. Još nisam potpuno ovdje. Još sam tamo negdje u beskrajnom crnilu i ovoj prostoriji istovremeno. Promatram ju, tako savršenu i približim prst njenoj maloj šakici. Prima me spontano, refleksno, toliko čvrstim stiskom da me prene.

Vratila sam se iz svih udaljenih galaksija i spusti se natrag u svoje tijelo.

Dižem pogled prema babici i šapućem u ekstazi: – Ja sam mama. – suze se kotrljaju odnoseći ružna sjećanja.

– Tu sam. – govorim svojoj bebi dok po prvi put u životu osjećam hvat tih malih usana oko moje bradavice.

– Vuče, vuče! – smijem se potpuno novom osjećaju.

– Čestitam, uživajte u svojoj kćeri. Sve je prošlo u redu i bit će te kao novi za par dana. “

 

Uspješni ulazak u sliku

sve je moguće onome koji sanja

 

U narednim redovima prenijeti ću jedan dio onoga što mi je napisala dosta mjeseci kasnije.

” …Kada sam vidjela pismo u sandučiću obuzela me neka neopisiva sreća i iščekivanje. Požurila sam se u tišinu svog stana. Imala sam jedan stari otvarač za pisma koji nikad nisam primila u ruku. Mislim da je od moje bake. Sjela sam na stolicu i polako otvarala pismo. Izvukla sam gai počela čitati onako kako ste mi rekli. Čitala sam ga polako, potpuno koncentrirano, upijajući svaku riječ i osjećajući se kao točno ta osoba u njemu.

 

Čitala sam ga svaku večer i ulazila u njega dok nisam doista mogla osjetiti da sam tamo. Onda bih otišla na spavanje. Prvo što sam primijetila je to da više nisam razmišljala o tome hoću li ostati trudna, nego gdje je moj suprug na porodu. Da li je u prostoriji ili nije? Željela sam da on bude na porodu, ali to nisam naglasila u svojem mailu kad sam vam pisala.

Znate zašto? Zato što kad sam vam pisala jedina želja mi je bila da ostanem trudna, a kad sam doista počela živjeti u toj slici – želje su mi se promijenile. Počela sam željeti da mi suprug bude na porodu, da sve prođe dobro i brzo, da babica bude super, da imam mlijeka, da dobijem kćer, da me ne moraju šivati nakon poroda, itd.

Kako sam prije toga izgubila svu nadu, tako sad nisam imala ništa za izgubiti.

Rekla sam samoj sebi: – možda nikad ne ostaneš trudna, ali sad barem znaš kakav je to osjećaj primiti svoje dijete po prvi put…

Sve u svemu, ostala sam trudna dva mjeseca nakon što sam primila pismo. Trudnoća je bila uredna. Na žalost nisam rađala na koljenima, ali porod je bio jako brz, suprug je bio na porodu, babica je bila fantastična i najbolje od svega – nisu me morali šivati!

Primila sam svoju kćer u ruke i osjećaj je bio tako poznat jer sam ga toliko puta osjetila u svojoj mašti…”

***

Oživite vlastitu priču

Kao što vidite, sve je moguće ako prihvatite istinu da smo mi svi Božansko biće koje svojom maštom udahnjuje život slikama.

 

Uvijek znajte što želite i ulazite u sliku redovito da ju oživite i načinite stvarnom.

 

Ova metoda pripada Nevilleu Goddardu.

 

Ono što ja radim je da ispričam priču koju osoba može oživjeti.

Zašto?

Zato što ljudi znaju imati izazov s razmišljanjem iz slike, a i vole držati nešto u ruci i čitati.

Čitanje je vještina koja najbolje aktivira ljudsku maštu.

Ono što je napisano u prvom licu jednine uvijek nas najlakše uvuče u priču.

Moj posao je da to bude priča u kojoj vi imate točno ono što želite. Vaš posao je da ulazite u nju i udahnete joj život.

Više o pisanju pisama  pročitajte ovdje.

 

Ljubim vas sve sanjare, velike i male!

 

Ana